Prema fenomenologiji bez intencionalnosti

The paper proposes a 'second epochē': a methodological gesture that, alongside the classical suspension of 'belief in the world,' additionally suspends the assumption of a necessary intentional structure of consciousness. This opens phenomenological analysis to descriptions of experiences without a clear subject–object relation (contemplative, micro-phenomenological, and pre-reflective states). The core of the work articulates three ontological figures of such consciousness: (1) Henry's auto-affective immanence of life as self-manifestation without distance; (2) Buddhist non-dual awareness (rigpa) as a 'luminous' presence without an object; (3) the late-Husserlian pre-reflective core of time and affectivity as the condition of possibility...

Study at a glance

Abstract

Rad predlaže »drugu epohé«: metodološku gestu koja, uz klasičnu suspenziju »vjerovanja u svijet«, dodatno suspendira pretpostavku nužne intencionalne strukture svijesti. Time se fenomenološka analiza otvara opisima iskustava bez jasne relacije subjekt–objekt (kontemplativna, mikrofenomenološka i prerefleksivna stanja). U temeljnom dijelu rada artikuliraju se tri ontološke figure takve svijesti: (1) Henryjeva autoafektivna imanencija života kao samoočitovanja bez distance; (2) budistička nedualna svjesnost (rigpa) kao »svjetlosna« prisutnost bez objekta; (3) kasnohusserlovska prerefleksivna jezgra vremena i afektivnosti, kao uvjet mogućnosti svakog akta. Rad ne napušta fenomenologiju, nego je radikalizira iznutra: od relacije prema neposrednosti, od korelacije prema očitovanju. Metodološki cilj nije mistifikacija, nego stroga deskripcija fenomena koji prethode intencionalnoj artikulaciji te pružaju podlogu za dijalog s neurofenomenologijom i kognitivnom znanošću. Ključna implikacija jest da intencionalnost nije konstitutivni aksiom, nego sekundarna organizacija svijesti.